Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Između ekonomskog interesa države i uskostranačke ideologije
Ekonomska politika

Između ekonomskog interesa države i uskostranačke ideologije

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
utorak, 22. april 2008.
Ekonomska politika svake zemlje je zbog sve globalizovanije ekonomije i visokotehnoloških dostignuća i privredne međuzavisnosti savremenog sveta, veoma upućena na spoljnoekonomsku saradnju sa okruženjem. Ovaj ionako visoko rangirani faktor u privrednoj politici svake zemlje u Srbiji se poslednjih godina u izvesnim političkim i medijskim krugovima izdiže na prvo mesto, na neki način čak fetišizira i idealizuje, pri čemu se želi od njega napraviti svojevrstan zaštitni brend, kao takav monopolizovati, prisvojiti i u dnevnoj političkoj utakmici držati kao ključni adut u suprotstavljanju i nadmetanju sa drugim političkim oponentima. Takvi oponenti za njih su različiti, počevši od pojedinih društvenih slojeva u samoj zemlji, poput osiromašenih i nezadovoljnih stratuma stanovništva, koji obično ne glasaju za njihove stranke-favorite, do političkih stranaka, sindikata, kolega stručnjaka i intelektualaca, analitičara, novinara i medija koji nisu pod njihovom kontrolom i ne misle o konkretnim potezima u ekonomskoj i opštoj politici isto – dakle svih onih koji ne pripadaju „njihovoj“ političkoj grupaciji, odnosno interesnoj grupi.

Tako, recimo u praksi, kada su pojedini sindikati i zaposleni u nekom preduzeću koje su u procesu privatizacije nezadovoljni kršenjem procedure ili uplašeni za svoja prava u konkretnom procesu te se čuje njihov glas negodovanja, može se čuti i pročitati u „reformskim“, „liberalnim“ i „demokratskim“ medijima i od njima ideološki naklonjenih analitičara, stručnjaka, da se radi o konzervativnim grupama i pojedincima koji nisu na vreme prihvatili logiku slobodnog tržišta, međunarodno povezane ekonomije, liberalizma i sl. U isto vreme se od predstavnika stranaka, koje za sebe prisvajaju da jedino one imaju ekonomske eksperte, ili čak da su to „stranke koje jedino i čine sve sami ekonomski eksperti“, da je jedina njihova logika koja ih u političkom i državnom delanju rukovodi logika ekonomskog tržišta, profita i za državu i njeno stanovništvo privredne koristi, što je načelo koje ih posebno rukovodi u međunarodnim ekonomskim odnosima.

Međutim koliko su upravo u praksi kriterijumi ekonomskog racionalizma primenjivani nezavisno od političke ideologije možemo se uveriti svakodnevno i po nizu primera. Odnosno, postoji utisak da se oni primenjuju selektivno, naročito kada je reč o odnosima sa zemljama van SAD i Evropske unije, poput Rusije, Kine i dr, sa kojima se inače može ekonomski izgraditi izvanredna i obostrano zadovoljavajuća privredna saradnja. Naročito su inače proatlantistički nastrojeni pojedinci i interesne grupe u i oko „proreformskog“ dela vlade Srbije, deo medija i političkih stranaka, odbojni prema ekonomskoj (ali i svakoj drugoj) saradnji sa Rusijom, koja je sama po sebi često u neposrednom interesu države Srbije i njenih građana. Razapeti između formalnih obaveza nepristrasnosti i potrebe da se u javnosti sačuva racionalizam; između delanja isključivo u interesu države Srbije i njenih građana, i presecanja i smanjenja na minimum na minimum gotovo svake saradnje, uključujući i privredne, sa Rusijom i drugim, za atlantističku viziju ideološki nepoželjnim i sumnjivim zemljama, ovi medijski i politički krugovi u svom delanju upotrebljavaju često protivrečne, nekad iracionalne i čak komične argumente. Pokušaću ukratko, koristeći navode iz štampe različitog političkog opredeljenja, koji govore uglavnom o istom fenomenu spoljnotrgovinskih odnosa, da dočaram tu kontradiktornost i zbrku koja često zbunjuje obične građane Srbije, u isto vreme konzumente tih istih (a opet tako različitih po ideološkom opredeljenju) medija, te političkih i društvenih poslenika različitih (ideoloških) opredeljenja.

Važnost trgovinskog partnera često se meri obimom direktne robne razmene ili iznosom koji je plaćen na privatizacionim konkursima, što je slučaj i kada je u pitanju upoređenje ekonomske saradnje Srbije sa zemljama Evropske unije, Rusijom, SAD, ili pak nekim drugim državama sveta. (1) Postoje i oni analitičari koji koriste i druge kriterijume. Zbog toga dolazi do suprotnih procena, koji su ponekad čak stavljeni jedan pored drugog na istoj strani lista jednih novina. (2)

Drugo, Vlada Srbije, a naročito njen „bezuslovni evroreformski deo”, zbog „opredeljenja za put u Evropu” traži od same Evropske unije trgovinske privilegije, što je svakako pravilno i poželjno, ali u isto vreme ne koristi Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, koji znaju ceniti u svojim planovima mnogi zapadni investitori (tako recimo, eventualni kupci „Zastave” sa zapada, poput „Opela”, „Folksvagena”, „DŽeneral Motorsa”, „Fiata” i dr, su i te kako zainteresovani da upravo preko nje ostvare saradnju sa ruskim tržištem). (3) Malo se govori i o određenim dinamičkim tokovima pozitivnih kretanja u uzajamnim privrednim i finansijskim odnosima Srbije i Rusije, poput uspešne saradnje „Ikarbusa”, „Metalca” i „Energoprojekta” sa ruskim partnerima na ruskom tržištu. (4)

Istovremeno, takozvani „demokratski blok“ oličen u Koaliciji za evropsku Srbiju, (kome kao slobodan jahač teži i LDP) računajući i deo medija koji su im bezuslovno naklonjeni uporno favorizuje privrednu saradnju samo sa zapadnim zemljama iako se deklarativno prihvata važnost privredne saradnje i sa Rusijom, Indijom, Kinom i drugim važnim velikim zemljama i ekonomijama sveta, pozivajući se formalno na načelo da „ekonomija ne priznaje granice, već interes i slobodno tržište“. O tome svedoče brojne svakodnevne izjave i članci u medijima, od kojih su neki veoma isključivi i suprotstavljaju se bilo kakvoj mogućnosti saradnje sa Rusijom čak i na privrednom planu, koji je posebno imajući u vidu mogućnosti realizacije i dogradnje Sporazuma o slobodnoj trgovini, potencijalno veoma lukretivan. (5)

Zbog toga svega možda i ne čudi da je i lično Boris Tadić, kao državnik pre svega, ali svakako i lider Demokratske stranke, prvo promptno otišao u Moskvu radi potpisivanja gasnog sporazuma između dva kruga predsedničkih izbora, a posle na ratifikaciju sporazuma „tehnički” zaboravio, uključujući naravno i čitav „proreformski” deo sadašnje vlade, odnosno G17 i Demokratsku stranku. (6) Izbegavanje ozbiljne privredne saradnje ili makar dela potencijala koji se našoj zemlji nudi u odnosu sa zemljama Zajednice nezavisnih država (koja obuhvata čitav postsovjetski prostor sem tri baltičke republike, a gde su svakako najvažniji Rusija, Ukrajina, Kazahstan i Belorusija) i Šangajskog sporazuma (najvažnije zemlje su tu Rusija i Kina) predstavlja opasan propust i manjak za Srbiju. (7)

Ovde nije bila reč o velikom političkom doprinosu koje daju ove zemlje, a iznad svega Rusija po najvažnije interese Srbije i srpskog pitanja u celini, pre svega oko Kosova i Metohije, već samo o direktnim privrednim interesima. I zaista ukoliko bi se uložio dodatan napor sa srpske strane da se prodube pogodnosti korišćenja ekonomskih sporazuma sa Rusijom, zemljama ZND i ŠOS u privrednom interesu naše zemlje, koristi bi mogle biti mnogo veće. Koliko bi to dodatno značilo za nova ulaganja zapadnih firmi na našim prostorima koje bi na taj način mogle uspostaviti i poseban dodir sa privredama Rusije, zemljama ZND i ŠOS ne treba posebno ni napominjati. Kao ni to da se ekonomski centar sveta polako seli ka Pacifičkom regionu, naročito istočnoj Aziji, gde je Kina najvažnija zemlja. U tom pravcu bi možda za početak zaista definitivno trebalo napustiti ideologiju i prihvatiti zakone tržišta i ekonomskih interesa, što bi morali svakako znati i pojedini ekonomski eksperti i tržišni liberali.

Naučni saradnik Instituta za političke studije

Fusnote:

1. Vidi npr. tekst „Rusija bez šljivovice“, Politika od 14 marta 2008

2. Pogledati npr. dnevne novine Danas od 6. februara ove godine, sa članicma „Stojan Stamenković: Energetski sporazum sa Rusijom katastrofalan“ i članak u istom broju „Mađarska želi da se priključi Južnom toku“. Neobično je da navedeni ekonomski stručnjak procenjuje da je sam pokušaj sporazuma sa Rusijom kao energetskom velesilom Evrope i Azije po sebi katastrofalan, čak i onda, kao što je sada slučaj, kada se radi o opštem sporazumu bez razrađenih detalja, koji će se naknadno pregovorima usaglasiti, a da sa druge strane država Mađarska, koja već ima razrađenu mrežu energetskog snabdevanja uključujući i one sa Rusijom, ali i sa ostatkom Evrope, želi da se priključi novom energetskom projektu sa Rusijom, za koji je Stamenković upravo naveo da je sam po sebi loš i „katastrofalan“ za Srbiju.

3. Videti u vezi ovoga Glas javnosti od 27. marta i 4. aprila 2008, „Izvoz u Rusiju privlački kupce ‘Zastave'“, i „U aprilu tender za ‘Zastavu'“; kao i Politiku od 5. aprila sa člankom „‘Zastava' na ruskoj magistrali».

4. O tome više u Glas u javnosti od 4. aprila 2008. u članku „Jedino Rusi hoće ‘Ikarbus'“, te na istu temu u Politici od 4. aprila, sa člankom „Minibusevi zemunskog ‘Ikarbusa' putuju u Rusiju“; vidi takođe Glas javnosti od 28. marta, „Metalac kupuje fabriku u Rusiji“; Danas od 28. marta sa člankom „Energoprojekt ugovorio poslove u Rusiji i Kazahstanu“.

5. U tom pravcu, iz pravog mora ovakvih tekstova i parola u poslednje vreme izdvojio bih izjavu Nenada Čanka, emitovanu između ostalog i preko Tanjuga, od 24. februara 2008, „Čanak: Evropa ili Azija, demokratija ili totalitarizam“, potom u listu Danas od 8. marta članak o mostu radija Slobodna Evropa pod naslovom „Tri izbora: Evropa, autarhija i ruska gubernija“, čemu bih kao karakterističnu u svojoj isključivosti mogao dodati i izbornu poruku Demokratske stranke – „Evropa ili izolacija“.

6. U negativnom stavu prema ekonomskoj saradnji sa Rusijom, ZND i ŠOS se ipak ističke G17 plus, dok je sama DS retorički veoma oprezna po tom pitanju, ali praktično ne doprinosi previše u realizaciji projekta saradnje sa navedenim tržištima.

7. O važnosti ovih zemalja u privrednom smislu govori i članak u Glasu javnosti od 25. marta pod naslovom «Na okupu gotovo pola planete».

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner